Cogito ergo sum

Nenasilje je vrhunska religija.

03.11.2013.

Nenasilje u tradicijama neabrahamskih religija

Kada govorimo o neabrahamskim religijama, onda najprije govorimo o hinduizmu, džainizmu, budhizmu, šintoizmu, sikhizmu, i kineskim religijama (konfucijanstvo i taoizam) kao najznačajnijim, kažem najznačajnijim jer im pripada značajan postotak, od ukupne svjetske populacije. Svim navedenim religijama zajedničke su tri karakteristike – (1) sve su nastale na tlu azijskog kontinenta, (2) dilema, da li su to religije ili zapravo filozofije života, što je najizraženije kod. konfucijanstva i taoizma, (3) ideja ekumenizma.

I sam termin nenasilje „azijskog“ je porijekla. Naime, na početku 20 stoljeća u Francuskoj pojavila se riječ ne-nasilje, kao izvedenica iz engleskog izraza non-violence, u izvještajima o akcijama vođenim u Indiji pod vodstvom Mahatma Gandhija (1869 – 1948). Te akcije označene su kao nenasiljem protiv nasilja, a Gandhi ih je prihvatio iz svoje religijske tradicije (hinduizma) – načelo ahimse.


Ahimsa je jedno od vrhunskih načela hinduizma. Sama riječ ahimsa je, „sastavljena od privativnog prefiksa a i izvedenice iz korijena han (naškoditi, učiniti nešto zlo), ona znači otprilike ne-škodljivost. U širem smislu, ahimsa ne podrazumjeva samo odsutnost nasilja, već ahimsa podrazumjeva i „(...) aktivno htijenje da se ne naudi, pozitivan poriv koji navodi na poštivanje života.“ Načelo ahimse povezano je sa idejom karma, odnosno posljedica djelovanja u jednom životu koja se prenose na drugi život. „Najveća je vrlina nikome ne činiti zlo “, stoji u Mahabharati. Dakle, hinduizam naučava svoje vjernike nenasilju, jer u nasilju nema ničeg dobrog, o čemu nam svjedoči i Bhagavad Gita u narativu kada se Arjuna obraća Krsni: „ne vidim kakvo dobro može proizaći iz ubijanja mojih rođaka (...)“ ili „Šta ćemo dobiti, o Krsna, mužu boginje sreće, i kako možemo biti srećni ako ubijemo vlastite rođake“.

Međutim, u hinduizmu postoji jedan problem koji mnoge dovodi u dilemu, kada je u pitanju stav hinduizma prema nasilju. Naime, indijsko tradicionalno društvo bilo je kastinski uređeno. Pored brahmana, vaisya, i shudri, postojala je (i danas postoji u državi Jaipur ) i kasta ksatriya, čija je „ (...) dužnost da dobro vlada društvom (...)“ . Ksat znači povrijediti, a onaj koji štiti od povreda je ksatriya (trayate – pružiti zaštitu). „Ksatriye u šumi uče da ubijaju. “ „To je kasta vitezova“ , kasta ratnika. No ako je ahimsa vrhunsko načelo hinduizma, načelo života, „ (...) zašto je načelo kaste ksatrya da se bore kad borba podrazumijeva ubijanje?“ U svom tumačenju, stiha 31, poglavlje 2, Bhagavad gite Prabhupada razjašnjava ovaj problem: „Ksatrye posebno uče da izazivaju i ubijaju, jer je religiozno nasilje ponekad neophodno. Ksatriye stoga nikada ne bi trebali neposredno prihvatiti sannyasu, ili odvojeni red života. Nenasilje u politici može biti stvar diplomatije, ali nikada nije činilac ili princip. U religioznim zakonicima je rečeno: `Kralj ili ksatriya koji se bojnom polju bori protiv drugoga kralja koji mu zavidi je dostojan da nakon smrti dostigne rajske planete, kao što brahmana dostiže rajske planete žrtvujući životinje u žrtvenoj vatri.` Tako se ubijanje na bojnom polju na osnovu religioznih principa i ubijanje životinja u žrtvenoj vatri ne smatraju delima nasilja, jer svako ima dobrobit od religioznih principa na osnovu kojih se vrše takva dela. Žrtvovana životinja odmah dobija ljudski oblik života i ne mora se podvrći postepenom evolucionom procesu prelazeći iz jednog oblika u drugi, a ksatriye ubijeni na bojnom polju dostižu rajske planete, kao i brahmane koji dostižu rajske planete vršenjem žrtvovanja“.

Da zaključimo, hinduizam naučava svoje vjernike da svako živo biće mrzi bol, tako da niko nema pravo, i ne treba da ih ozljeđuje ili ubija . Kako smo vidjeli, načelo ahimse ne odnosi se na ksatriye, jer njihova je dharma (zakon, dužnost) obrambeno i zaštitničko ratovanje i ubijanje koje je općekorisno (kao brahmasko žrtvovanje životinja), i zbog toga se ne smatra djelom nasilja.

Ahimsa nije karakteristična samo za hinduizam, ahimsa je temelj džainizma. Njegov osnivač, Vardhamana Mahavira (živio je u vrijeme Buddhe), u svojoj tridestoj godini počeo je voditi novi život . Jedno od pet fundamentalnih načela koje je slijedio bilo je i načelo odricanje od ubijanja, odnosno nenasilje. Otud, „(...) bit džainističkog naučavanja mogla bi se iskazati u maksimi: `Nenasilje je vrhovni zakon`“ . U odnosu na hinduizam, načelo ahimse u džainizmu je mnogo strožiji. Tako su džaini odbacili brahmansku praksu žrtvovanja životinja, a ne smiju „(...) ni posredno dirnuti u tuđi život“ . Izbjegavaju bavljenje zemljoradnjom zbog opasnosti da unište neko živo biće obrađujući zemlju, pa čak i zanate vezane za obradu metala ili drveta, jer nanose bol željezu i drvetu. U jednoj molitvi džaina stoji: „Tko popušta nasilju, neće zadobiti nikakvu zaštitu (...) Nauči da je nasilje korijen svake bijede u svijetu. Svako biće želi živjeti, nijedno ne želi umrijeti; Ubijanje je nešto užasno (...) nikakvo oružje ne može biti nadmoćnije od nenasilja. Da, nasilje je čvor ropstva . Konačno, mogli bi reći „da je ahimsa jedino načelo džainske etike. Poštovanje života je najveća vrlina, nečinjenje nasilja `u mislima, riječima i djelima`. Zato je u pravom ponašanju najvažnije nenasilje“.

Za budhizam, s pravom možemo reći da je to religija mira, jer mir leži u samom središtu budhističkog naučavanja. Mir je za budhiste duhovna vrijednost. I sama nirvana, koja predstavlja „ (...) najviše duhovno stanje i krajnji cilj budizma“ , tumači se kao vrhunski odnosno, kao krajnji mir . Tvrdnji da je budhizam religija mira ide u prilog i to da osoba koja želi da postane budhist, prvo se mora zavjetovati da će poštivati načelo neuzimanja života. „Budhizam traži da se ne uništava život. Mržnja se ne smanjuje mržnjom – mržnja se smanjuje ljubavlju (...)“ , „ljubav prema svim živim bićima – to je etika budhizma“ . Konkretne zabrane nasilja zauzimaju i centralno mjesto u Budinom etičkom učenju. Prvi od pet zakona je ne ubijati.

Stav shintoizma prema nasilju vrlo je teško odrediti budući da je shintoizam„ (...) izrazito nejasan i nema dobro definiranu doktrinu ili ustanovljena pravila ponašanja“ . U odnosu na većinu drugih religijskih tradicija, (...) „shintoizam ne posjeduje popis dopuštenih i zabranjenih postupaka“ , no to ne znači da, ako nešto nije zabranjeno da je dopušteno. Međutim, uzmemo li u obzir da etičko naučavanje shintoizma naglasak stavlja na vrline poput iskrenosti, zahvalnosti, saradnje i harmonije u odnosu sa drugim ljudima i prirodom, možemo zaključiti da shintoizam zasigurno stoji rame uz rame sa svim drugim religijskim tradicijama u pogledu odbacivanja nasilja. Za shintoiste iskrenost je najveća vrlina. Ona je „ (...) indikator duhovnosti (...), a iskrenost traži sklad između riječi i djela“. Otud, „nije dopušteno jedno govoriti, a drugo raditi“ . Shintoizam svoje vjernike uči da se znanje o dobru i zlu nalazi u njihovom srcu, tako da bi etičko naučavanje shintoizma mogli izraziti kao: „Slijedi čisti impuls svoga srca“ . To, svakako ne znači da će živjeti u vječnoj harmoniji, i da nikada neće pogriješiti. Naprotiv, shintoizam naučava da su čak i kamiji skloni griješenju i greškama kao i ljudi (bjes, ljubomora, nepromišljenost, ljutnja itd.). „Na primer, priča o Susanovi i Amaterasu uči ljude mnogim lekcijama. Konflikt prikazuje ova božanstva u najgorem svetlu – Susanovo je prekršio datu reč i izaziva nevolju, Amaterasu se duri u nebeskoj pećini. (...) Na kraju on se iskupljuje bacanjem simbola svog besa u more i dobrim delima na zemlji.“ Konačno, suština shintoizma „ (...) je održavanje harmonije između ljudi, prirode i kamija“. Njegovi sljedbenici, fokusirani su na zemaljski život, život u miru i skladu, koji je za njih najvrijedniji.

Sikhizam je vrlo interesantna religijska tradicija, nastala na indijskom tlu krajem petnaestog stoljeća. Osnivač sikhizma je guru Baba Nanak (1469 – 1539), koji je rođen u porodici ksatriya, te je kao dijete učio o hinduizmu, a kasnije, imao je učitelja koji ga je podučavao i islamu. Otud mnogi autori smatraju da je „vjerovatno (...) to utjecalo na njegovu ideju da dovede u sklad učenja hinduizma i islama“ . Svakako, ova sinteza islama i hinduizma, ostavila je trag i na njegovom učenju. Iz etičkog naučavanja sikhizma, možemo zaključiti da je sikhizam primjer pacifizma par excellence. Odbacivanje nasilja, odnosno nenasilje, za sikhe, jedno je od vrhunskih načela. „Protestujući protiv nasilja Babara, (...) Nanak se gorko žalio: `Kada je bilo takve patnje, ubijanja i takvih krikova bola? Zar ti o Bože ne osjećaš samilost? Tvorče Ti si stvorio sve ljude`“ . Sikhi se protive nasilju u svakom smislu: „Nemoj da uzvratiš udarac onome ko udari tebe. Poljubi mu stopala pre nego što se vratiš kući“ . Dobar odnos, i služenje drugim ljudima je također veoma važan element etičkog naučavanja sikhizma, jer „sva su ljudska bića jednaka u Božjim očima te je odanost Bogu i služenje čovjeku bez obzira na kastu, vjeru ili boju kože dužnost svakoga“ , propovijedao je Nanak. „Ostani čist usred nečistog svijeta i tako ćeš naći put vjere“, učenje je sikhizma. Sikhi vjeruju da svaki čovjek u sebi ima „ (...) zrno, klicu, dobra, koje treba razviti“ . Sikhi svaku svoju molitvu zaključuju rječima: „Neka tvoje ime, Tvoja slava, o Bože, stalno gospodare i neka, Tvojom voljom, mir i sreća dođu svakome i svima u svetu“.

Konfucijanstvo spada u najpoznatije kineske religije. Dilema, kako je već rečeno, religija i/ili filozofija kod konfucijanstva je najizraženija . Konfucijanstvo je zapravo naučavanje kineskog filozofa i socijalnog reformatora K`ung Fucea, kojeg su jezuitski misionari nazvali Confucius . Konfucijevo naučavanje je „ (...) prvenstveno politološko-sociologijsko, a religijsko samo u domeni etičkih pitanja“. Konfucije je zapravo kritizirao tradicionalne religije i nije isticao nikakvo Božanstvo. No „ipak, slijedio je prinošenje žrtve Nebu, i štovao pretke“ . Etičko naučavanje konfucijanstva osnova je „ (...) za sve moralne konvencije Dalekog istoka“ . Zasniva se na međuljudskim odnosima koje je Konfucije sveo na pet glavnih, pod koje se mogu podvesti i svi drugi: odnos vladara i podanika, oca i sina, muža i žene, starijeg i mlađeg brata i odnos između prijatelja. Etika konfucijanstva nudi idealan tip čovjeka kojeg karakterišu dvije temeljne vrline – humanost i osjećaj dužnosti. Vrlina humanosti podrazumjeva osobinu skromnosti, uzdržanosti, časti, ljubav prema ljudima, nesebičnost itd., a osjećaj dužnosti podrazumjeva ispunjavanje obaveza prema drugim ljudima. Za Konfucija dobronamjernost je vrhunsko moralno svojstvo, ona je skup svih moralnih vrlina.. „Moralna osoba mora da bude kooperativni član društva. Ako je svako dobronameran i kooperativan, društvo će živeti u miru.“ Moć vladara za Konfucija ne procjenjuje se na osnovu vojnih vještina i sile, već na osnovu sposobnosti da održava mir. Mada se na prvi pogled čini, Konfucije ipak nije bio pacifista. Vjerovao je da postoje situacije kada je upotreba sile, odnosno nasilja neophodna, i to „ (...) od strane moralnih ljudi, kako bi se sprečilo da oni i svet budu porobljeni od strane onih kojima je sila jedini argument i oslonac.“ No sila je krajnje sredstvo, i uvijek mora biti potčinjena pravdi.

Taoizam, kao i konfucijanstvo spada u najpoznatije kineske religije. Njegov osnivač je Konfucijev savremenik, kineski filozof Lao Ce. Kod taoizma „riječ je o pogledu na svijet i načinu ponašanja u kojem se ne spominje postojanje bilo kakvog Boga.“ Centralna ideja taoizma jeste tao, odnosno put ili način. No tao ima i religijsko značenje – stil, način života, život u harmoniji sa yin-yang-om. Krajnji cilj taoizma jeste oslobađanje od strasti i postizanje fizičke besmrtnosti . Etičko naučavanje taoizma zasniva se na velikom putu (tao) koji je „(...) sveopći zakon, simbol istine i čestitosti“ . Taoizam u cjelini prožima mir, smirenost i jednakost stvari. No taoizam, kao i konfucijanstvo ne izražava pacifističke simpatije, ali djeluje preventivno nasilju, tj. nastoji izgraditi takvo društvo, i takve uslove „(...) u kojima će sukob, neprijateljstvo i nasilje postati neprikladni i nepotrebni“ . Ukoliko ipak do nasilja dođe, kao i kod konfucijanstva, sila se uvijek mora potčiniti pravdi, odnosno prednost se daje nenasilnim rješenjima, jer taoizam svako nasilje osuđuje i sa praktičnih, i sa humanitarnih osnova i smatra ga posljednjim sredstvom .

Prikazano samo potvrđuje da sve religijske tradicije, pa i neabrahamske, u svojoj suštini odbacuju nasilje i plediraju na mir, odnosno na nenasilje, kao vrhunsko, ili jedno od vrhunskih moralnih načela. Postoje religijske tradicije koje apsolutiziraju pacifizam kao npr. sikhizam ili džainizam, a i one koje nemaju pacifističke ambicije, odnosno gdje postoje situacije kada je nasilje nužno, ali opet kao krajnje sredstvo.

Svaka religijska tradicija poštuje život, prvenstveno ljudski pa i ostalih živih bića. Vidjeli smo, džaini idu do te mjere da se ne bave poslovima u kojim postoji mogućnost da unište život crva ili insekta. Ne bave se čak ni obradom drveta i metala jer im nanose bol. Da utvrdimo: ljubav prema svim živim bićima karakteristika je svakog istinskog vjernika, bilo koje religije ili konfesije.

Napomena: budući da je to prilično težak zadatak za izvesti na blogeru (rad bi se morao u potpunosti prilagoditi pisanju na blogu) nisu navođeni izvori uz citate tako da vas molim da mi ne zamjerite. U suštini ionako bitna je samo poruka. A ako vas interesuje neki poseban citat javite se u poruci ili komentaru rado ću vam saopštiti izvor. Lijep pozdrav i hvala na razumijevanju :)

Stariji postovi

Sadržaj ~

Nenasilje u tradicijama neabrahamskih religija
Religije i terorizam
Linkovi ~

Islamic research foundation
Vera Znanje Mir
Časopis Znakovi vremena
Sveti pisani autoriteti ~

Kur`an (Prevod Besim Korkut)
Buharijina zbirka hadisa (english)
Biblija (Stari i Novi zavjet)
Mormonova Knjiga (english)
Theravada (english)
Vede (english)
Rigveda
Jadžurveda
Upanišade
Švetašvara Upanišade
Mahabhareta
Bhagavad Gita (english)